Pozoriste ...
Ponekad se nadjem u totalnom mraku,a onda se upale svetla i shvatim da sam u pozoristu,cudnom pozoristu.Bina je svuda oko mene a u sredini se nalazi rupa sa jednom stolicom za publiku,na kojoj ja sedim. Cujem 1000 glasova u isto vreme,pali se jace svetlo i polako se pojavljuju ljudi na pozornici koja sa svih strana pocinje da se puni. Sva ta lica meni deluju poznato,pomalo iskrivljena od smeha,laznih pogleda i pokreta. Polako pocinjem da shvatam i primecujem,to su moji prijatelji,drugari,porodica,poznanici i bivsi momci. Svako ima perfektnu ulogu,odlicni su glumci sa slatkim recima,vestackim dobrim osmehom i ljubkim pogledom,spremni da budu tu uvek,spremni da izgovore savrseno sklopljen text pisan samo za njih. Iako se jos uvek pitam ko pise tako savrseno,da uvek padnem na te reci,na te osmehe,ko je ucitelj i reziser svih tih glumaca,koji godinama stoje na sceni bez padova,sa istim osmehom kao i prvog dana kada sam ih ugledala tu. Tek posle duzeg vremena primetim "rupe" u njihovom textu,primetim poveremene sitne promene u njihovim izrazima lica,u osmehu,ali uvek pomislim kako ja to umisljam i prepustim se njihovoj divnoj glumi. A onda se desi to,ponovo i ponovo,prekinu sa glumom i slome ti sve snove,koje su gradili odlicno napisanim textom i najzad pokazu svoje pravo lice,svoj jadni,iskrivljeni i opak osmeh,zlo lice i pogled pobede. A mogu da priznam da sam sve to videla na samom pocetku,al prihvatala sam njihove uloge i htela da ih razotkrijem ali samo sam tonula i tonula dublje u njihove napisane textove, i poverovala u to oko mene. Lakse je uvek bilo verovati tim ljubkim pogledima i slatkim recima,lakse da prihvatim njih nego da jednostavno u startu okrenem ledja i kazem NE. Uvek prodje to dovoljno vreme da se vezem za njih,da ih zavolim,da sebe zavaravam sve to vreme,da sve te propuste u njihovoj glumi ne vidim i onda se desi to razotkrice njihove glume,a njih to i ne pogodi. Dok padam da me jos jace poguraju na dno,kada cujem njihov smeh,gde me ceka jedna sveca i stolica. Sveca koja pokazuje tragove mog pada i stolica koja me saceka da odmorim od bola,da naucim na svojim greskama,a onda se ta stolica polako pretvara u onu u centru pozornice i cak ne primetim kad prica krene ispocetka ... sve dok ne ugledam novu jacu svecu ...
"A onda se desi to,ponovo i ponovo,prekinu sa glumom i slome ti sve snove,koje su gradili odlicno napisanim textom i najzad pokazu svoje pravo lice,svoj jadni,iskrivljeni i opak osmeh,zlo lice i pogled pobede."
možda to nije pravo lice već samo trenutno naoblačenje...
Svaki poraz pretvori u pouku i idi dalje...namesti kauč, ne stolicu, da se lepo odmoriš, pa napred!